Plan održive urbane logistike strateški je plan osmišljen da zadovolji potrebe za mobilnošću tereta u gradovima i njihovoj okolini, kako bi se postigla bolja kvaliteta okoliša i života.
To je koristan alat koji podržava lokalne donositelje odluka i dionike, u upravljanju gradskim logističkim mjerama i unapređivanju procesa distribucije tereta prema ekonomskoj, socijalnoj i ekološkoj održivosti. Usmjeren je na osiguranje najveće moguće razlike između pozitivnih i negativnih vanjskih učinaka (zagađenja i buke, potrošnje energije, rizika od nesreća, degradacije grada, zagušenja itd.). Jedan je od glavnih dijelova Plana održive urbane mobilnosti (SUMP) koji je posvećen integraciji urbane logističke usluge u ukupnoj strategiji mobilnosti.
Danas više od 73% europskog stanovništva živi u urbanim područjima, dok se očekuje da se taj porast poveća na 85% do 2050. Ova pojava urbanizacije rezultirala je sve većom potražnjom gradskog prijevoza. Iz tog razloga, urbani promet i s njim povezana razina zagušenja prvi su i glavni motivi koji potiču lokalne vlasti na djelovanje i kontroliranje procesa urbane mobilnosti. Prometno zagušenje u svakom je slučaju glavni čimbenik među negativnim utjecajima koje korisnici „percipiraju“ izravno, pogotovo u slučaju prijevoza robe, troškova proizvodnje i cjelokupnog proizvodnog lanca. Na primjer, u Europi je gradski teretni prijevoz odgovoran za 25% emisije CO2 u gradskom prijevozu i 30-50% ostalih onečišćujućih tvari u prometu.
Jedno od pitanja koje se mora riješiti u ovom pokušaju ažuriranja i razvoja je učinkovita distribucija robe u gradu. Složenost organiziranja gradske distribucije tereta upravlja velikim nizom aktivnosti proizašlih iz odnosa različitih sudionika s različitim i često sukobljenim potrebama i ciljevima te brojnim negativnim posljedicama za okoliš i društvenim učincima, poput zagušenja zraka i zagađenje bukom i povećanje opasnosti od sigurnosti. Gradski teretni prijevoz predstavlja osnovnu komponentu u životu grada. Osim rješavanja problema „posljednjeg kilometra“, gradski teretni prijevoz uključuje i niz dodatnih procesa: rukovanje i skladištenje robe, upravljanje zalihama, otpadom i povratom. Iako se mnogi od ovih procesa ili njihovih dijelova izvode izvan urbanih područja, oni i dalje imaju utjecaj na gradsko poslovanje.
Slika. Teretni bicikl kao jedan od načina rješavanja logističkih potreba u središtima gradova (foto. P. Brlek)
Gradske vlasti mogu razmotriti planiranje održive urbane logistike kao dio procesa razvoja plana održive urbane mobilnosti ili mogu odlučiti izraditi namjenski plan za održivu gradsku logistiku, koji, međutim, mora biti u skladu s načelima politike i ciljevima već razvijenog plana održive urbane mobilnosti. Unutar plana održive urbane mobilnosti, koji se sastoji od 12 koraka, plan održive urbane logistike razvija se u prvih 8 koraka.
Planiranje gradske logistike zahtijeva dodatna razmatranja od planiranja mobilnosti putnika. U urbanističkom logističkom planiranju treba se pozabaviti industrijskim (poslovnim i logističkim) zahtjevima dionika i potrebna je njihova mobilizacija u procesu planiranja, jer bi njihova obrazloženja (koja se temelje uglavnom na profitabilnosti i učinkovitosti) također trebala biti uzeta u obzir tijekom donošenja odluka. Također, parametri koji definiraju buduću viziju, ciljeve i prioritete plana za održivi gradski teretni prijevoz različiti su od parametara koji se koriste za planove mobilnosti putnika.
Ovaj prilog omogućuje Odjel logistike i održive mobilnosti Sveučilišta Sjever (https://www.unin.hr/tehnicka-i-gospodarska-logistika-kc/opce-informacije/)
vzaktualno.hr
