Postojalo je vrijeme kada su dječji smijeh i galama bili najglasniji zvukovi svakog kvarta. Vrijeme kada nismo trebali aplikacije da pronađemo prijatelje jer smo jednostavno viknuli pod prozor: „Ideš van?” I gotovo uvijek odgovor je bio isti - tenisice na brzinu, zalupila bi vrata i avantura je mogla početi!
Nije nam trebalo puno. Jedan komad gume bio je dovoljan za sate skakanja i nadmudrivanja u gumi-gumiju. Tko je znao preskočiti sve razine, bio je gotovo lokalna zvijezda dječjeg igrališta. Obruč se tjerao niz ulicu kao da sudjelujemo na Olimpijadi, igra skrivača je bila ozbiljna strateška disciplina, a „crna kraljica, jedan-dva-tri! često završavala smijehom, prepirkama i pokušajima da dokažemo kako se netko ipak pomaknuo.
Lopta je okupljala ekipu bez puno dogovora. Dovoljna su bila dva kamena za gol i nekoliko prijatelja spremnih da utakmica traje do sumraka. Nismo brojili korake, ali smo ih radili tisuće. Nismo imali pametne satove, ali smo znali kada je vrijeme za doma - onda kad bi se upalila ulična rasvjeta ili kad bi netko s balkona povikao ime koje je značilo samo jedno: večera je gotova!
Danas su vremena drugačija. Djeca odrastaju uz tehnologiju koja donosi mnogo toga korisnog, zanimljivog i edukativnog. Mobiteli i računala postali su dio svakodnevice, a digitalni svijet često je mjesto susreta, zabave i druženja. No teško je ne primijetiti da su igrališta ponekad tiša nego nekad, a kvartovi manje puni dječjeg smijeha.
Možda upravo zato nostalgija za nekadašnjim igrama nije samo sentimentalnost odraslih koji govore da je „nekad bilo bolje”. Nije stvar u tome da uspoređujemo generacije ili romantiziramo prošlost. Stvar je u nečemu mnogo jednostavnijem - u osjećaju slobode.
Bilo je nešto posebno u tim dugim poslijepodnevima bez plana. U tome da sami smišljamo pravila, mirimo svađe, organiziramo ekipe i učimo kako izgubiti bez drame. U tome da dosada nije bila neprijatelj nego početak mašte. Od jednog štapa nastajao je mač, od dvorišta svemirska baza, a od običnog pločnika teren za najveće pustolovine.
Danas možda više nego ikad vrijedi podsjetiti da dječja igra nije samo zabava. Ona je prijateljstvo, snalažljivost, kretanje, kreativnost i uspomene koje ostaju desetljećima. I zato možda ne bi bilo loše ponekad ugasiti ekran, izaći van i pokazati nekoj novoj generaciji kako se igra gumi-gumi ili skrivača. Tko zna, možda bi im se svidjelo više nego što mislimo.
Jer neka su djetinjstva ostala zapamćena ne po fotografijama i objavama, nego po prašnjavim tenisicama, oguljenim koljenima i rečenici koja je značila početak svega:
- Ajde, idemo van!
foto: chagpt
aj/vzaktualno.hr
