Na Međimurskom veleučilištu u Čakovcu u utorak je predstavljena zbirka kajkavskih prijevoda francuske poezije „Franci i popevke” autora Ivice Glogoškog.
-Da bi mogli prevesti francusku poeziju na kajkavski, potrebno je poznavati duh francuskog jezika, duh kajkavskog narječja, ali i imati srce za poeziju. Sve to ima Ivica Glogoški, autor knjige Franci i popevke, koju danas predstavljamo na Međimurskom veleučilištu – naglasio je na početku moderator Tibor Rodiger.
Dekan Igor Klopotan pozdravio je sve prisutne i izrazio zadovoljstvo što MEV može biti domaćin jednom događaju koji za sve kajkavce predstavlja dio identiteta, ali i povezanost naše kulture s francuskom.
Urednik knjige Antun Pavešković, u svom je govoru istaknuo kako je knjiga Ivice Glogoškog „Franci i popevke“ aktualna iz više razloga. Prije svega, svako upuštanje u prevođenje – mada bi bilo točnije kazati u prenošenje, jer se pjesništvo nikada ne da prevesti, u najboljem slučaju precizno istumačiti – kada je u pitanju francuska poezija, izuzetno je zahtjevno.
Riječ je o jednom od poetski i značenjski najzahtjevnijih jezičnih medija i stoga ljepota ovog prijevoda dokazuje izražajnu moć hrvatskog kajkavskog idioma. Afirmacija kajkavštine nije samo potvrda lokalnih identiteta sredina koje se služe tim narječjem – ona je izuzetno bitna za hrvatsku jezičnu svijest čija je osobina narječno višeglasje.
Pokušaj da se sinkretizira i sintetizira hrvatski standardni jezik asimilacijom leksika iz sva tri hrvatska narječja propao je, nažalost, 1671. kada pogubljenjem Zrinskih i Frankopana biva ujedno obezglavljen Ozaljski krug kojemu su pokrovitelji i poticatelji bili upravo ovi velikaši.
Naime, ako smo dio hrvatske kulturne zajednice, bez obzira na to kojim idiomom izvorno govorimo, mi nužno živimo sa sviješću da unutar vlastitog kulturnog kruga žive još dva narječja i da je stoga naš pisac jednako Tituš Brezovački, Marin Držić i Marko Marulić. Kaj-ča-što nije samo iskaz naših želja, nego živa stvarnost naše kulturne prakse, stvarnost koju projekti kao što je ovaj Ivice Glogoškog potvrđuju ne kao afirmacija partikularizma, nego upravo suprotno, kao stvaralačko podsjećanje na ravnopravno postojanje tri jezična idioma od kojih niti jedan nije vrjedniji od druga dva, bez obzira što se suvremeni hrvatski standard gradio na temelju jednoga narječja, rečeno je na predstavljanju zbirke.
Kako je naglašeno, pripadamo li hrvatskoj kulturnoj zajednici, mi smo neizostavno i štokavci i kajkavci i čakavci pa makar i ne govorili ili slabo razumijevali jezične izraze izvan onoga narječja u kome smo odrastali. Stoga je knjiga Ivice Glogoškog, upravo svojom poetskom snagom, općehrvatsko kulturno dobro baš zato jer je kajkavska, odnosno stvarana na lijepom hrvatskom kajkavskom izričaju.
Sam autor, Ivica Glogoški, spomenuo je da svrha ove knjige nije larpurlartizam, nije ni taština, nego dopiranje do svih srednjih škola i knjižnica kajkavskih područja Hrvatske i da time francuski pjesnici postaju dostupni svim kajkavcima. Ideja za francusku poeziju 19. i 20. stoljeća u kajkavskome prijevodu nastala je još u vrijeme gimnazijskih dana kada je za zadaću iz francuskoga jezika trebao prevesti dio Lamartineovog jezera.
Učenici Gimnazije Josipa Slavenskog Čakovec pod mentorstvom Nade Čatlaić i Marije Dobec Novosel, svojim su čitanjem popevki na kajkavskom i francuskom prenijeli dio ljepote koju nosi ova zbirka poezije.
vzaktualno.hr
