Jeste li se ikad zapitali što nam govori činjenica da se na dočeku sportaša, poput nedavnog povratka olimpijaca iz Pariza ili Vatrenih iz Rusije, na trgovima okupi stotine tisuća ljudi, dok se na prosvjedima za radnička prava ili protiv korupcije jedva skupi stotinu, i to ako se skupi?
Možemo li uistinu reći da kao društvo razumijemo svoje prioritete ili smo samo zaljubljeni u trenutke slavljenja dok zatvaramo oči pred svakodnevnim problemima? Kad pogledamo euforiju koja je zahvatila cijelu Hrvatsku nakon što su se naši sportaši vratili iz Pariza s medaljama, možemo se zapitati – zašto nas slična energija ne pokreće kada su u pitanju teme koje zaista utječu na naše živote?
Slavlje olimpijaca, poput onog za naše sportaše koji su nas tako ponosno predstavljali, divan je prizor, to je neosporivo i tako to treba biti. Trg prepun ljudi, ponosne suze, zastave koje vijore na vjetru – to su trenuci koji ujedinjuju naciju.
No, dok u trenucima euforije trgove, ulice, dvorane preplavljuju ljudi, za vrijeme prosvjeda za prava radnika ili protiv korupcije, trgovi ostaju gotovo prazni. Zašto se isti ljudi koji ponosno nose zastave ne odlučuju dignuti svoj glas za bolju zdravstvenu skrb ili brže i efikasnije pravosuđe?
Postoji osjećaj nemoći, uvjerenje da su odluke u rukama malog broja ljudi. Ali što ako bi svaki od nas prepoznao svoju moć u zajedništvu i borbi za pravdu?
Da budemo jasni i da ne bude umanjivanje nečijeg uspjeha – sportski uspjesi su važni, oni nas ujedinjuju, donose ponos i slave trud pojedinaca koji su uložili godine u postizanje svojih ciljeva.
Ali što to govori o nama kada ta ista strast izostaje kad je u pitanju poboljšanje uvjeta za sve nas? Je li problem u nedostatku svijesti, strahu od neuspjeha ili jednostavno u prioritetima koje kao društvo postavljamo?
Ipak, postoje svijetli primjeri. Pogledajmo Donnu Vekić, koja je odlučila donirati svoju olimpijsku nagradu za izgradnju senzornog parka za djecu s poteškoćama u razvoju u Osijeku. Ovakvi potezi pokazuju kako sportaši koristite svoju slavu i utjecaj za nešto veće od samih sportskih postignuća. I nije jedina iz svijeta sporta ili drugih dijelova društva koja to radi. Možda je tekst predug za sve primjere, ali njihovi pothvati nas nadahnjuju.
Možemo li od njih učiti i sami postati agenti promjene? Sljedeći put kad se okupimo na Trgu, bilo zbog sportskih pobjeda ili važnih društvenih pitanja, zapitajmo se što to govori o nama. Jesmo li nacija koja se okuplja samo radi slavlja ili smo sposobni koristiti tu istu energiju za borbu za bolje sutra? Ako možemo okupiti stotine tisuća ljudi za slavlje, možemo li isto učiniti za promjene koje će oblikovati našu budućnost?
Ako možemo tako dobro slaviti, koliko dobro možemo djelovati?
foto: arhiva
e.rukav/vzaktualno.hr
