Kao dio svjetske akcije koju je potaknula Dana Alliance for Brain Initiative, s ciljem promocije znanja o mozgu i bolestima mozga u brojnim hrvatskim gradovima od 11. do 17. obilježava se Tjedan mozga. Njegovo 18. izdanje nudi odgovore na brojna pitanja kako učiti i pamtiti.
– Učenje je proces koji se od rođenja čovjeka kroz njegove određene aktivnosti, svakodnevno odvija u njegovom životu. Ovisi o našim kognitivnim sposobnostima i direktno je povezan s našim pamćenjem. Proces učenja je određeno procesiranje, obrada informacija koje kroz tijelo bilo putem vida, sluha, dodira, pokreta, njuha, okusa, motoričkih aspekata ulaze u naš mozak. Oblik koji uđe, taj senzorni dio, obrađuje se i odlazi u naše motoričke centre koji onda odrađuju tu informaciju. Dakle oni prepoznaju tu informaciju i kreće proces obrade tih informacija, odnosno kreće proces pamćenja. Podražaj koji se unese biva prvo senzornim kanalima aktiviran i memoriran. Nakon toga slijedi proces u kojem se te iste informacije obrađuju i u radnoj memoriji prerađuju i povezuju s prethodnim znanjem kojeg imamo i na taj način se aktivira u kratkoročnu memoriju. Tamo ostaje jedno kratko vrijeme i ukoliko neku informaciju više puta ponavljamo, ta informacija polako prelazi u dugotrajnu memoriju. I ta povezanost između učenja i pamćenja je vrlo važna i znakovita jer pamćenje i sposobnost i pamćenja kao jedna kognitivna sposobnosti značajno utječu na cjelokupan proces učenja – objašnjava Nenad Jertec, prof. logoped s Odjela za otorinolaringologiju Opće bolnice Varaždin.
Kako su djetinjstvo i doba adolescencije razdoblja kada se odvija najveći dio mentalnog razvoja vrlo je važno stimulirati mozak od najranije dobi, a igra i čitanje neizmjerno su važni za pravilan djetetov razvoj.
– Djeca uče od rođenja. Već u prvim mjesecima njihova života uočavate njihove pokrete, koji su nama čine kao da su to pokreti bez cilja, ali oni itekako imaju svoj smisao. To su opći ili generalizirani pokreti koje dijete isprobava svojim rukama, nogama, glavom i onda nakon tri-četiri mjeseca ono počinje izdvajati one pokrete koji su njemu potrebni da uhvati određeni predmet, da se okrene na trbuh odnosno leđa, da okrene glavu, pogleda roditelje. To je već prvi obrazac učenja koji se primjećuje kod male djece. Nakon što djeca svladaju tu motoriku kreću i drugi aspekti učenja – interakcija s okolinom, prepoznavanje lica, razvija se odnos majka-dijete i drugo. Bitno je naglasiti da su sve te komponente učenja – motorika, govor, razumijevanje govora, interakcija s okolinom – međusobno povezane i da jedna utječe na drugu. Stoga često znamo primijetiti da ona djeca koja imaju poteškoća s motorikom kasnije razvijaju određene poteškoće i s govorom, jezikom, pažnjom. Stoga ističemo kako je igra neizmjerno važna za svaki element djetetova razvoja. Roditeljima djece od svega nekoliko mjeseci često ističem neka djecu što više stavljaju na trbuh, potiču ih da love predmete, vježbaju hvat, premještaju igračke iz ruke u ruku, jer upravo takav oblik najjednostavnijih igara neizmjerno je važan u motoričkom razvoju djeteta. Kasnije kako dijete raste, tako igre postaju sve složenije i to nama stručnjacima omogućava da upravo prema načinu na koje se dijete igra procijenimo kako se ono i psihološki razvija – naglašava Goran Krnjak, dr. med. neuropedijatar s Odjela za pedijatriju OB Varaždin, nadovezujući se kako uz igru veliku važnost u razvoju djeteta čini i čitanje.
Današnja djeca, nažalost, sve više su prepuštena elektroničkim medijima, gledanju televizije, youtube kanala, crtića, igranjem na mobitelu, računalu, tabletu, a upravo je čitanje neizmjerno važno prvo za razvoj govora i jezika, a kasnije i zbog emocionalnog odnosa s roditeljima, razvoja mašte, apstraktivnog razmišljanja i drugo. Obojica varaždinskih stručnjaka slažu se kako se fizička aktivnost djeteta ne smije zanemarivati ni u kasnijoj fazi.
– Određena istraživanja pokazuju kako ona djeca koja su više tjelesno aktivnija pokazuju i bolje kognitivne rezultate u procesu učenja. Stoga i Svjetska zdravstvena organizacija preporuča za djecu do 17 godina starosti 60 minuta svakodnevne intenzivne tjelesne aktivnosti, upravo iz razloga što se preko tog tjelesnog sustava mogu lakše potaknuti i dinamizirati procesi koji su u našem mozgu i koji utječu na proces učenja. Što je naš proces učenja uspješniji to se više stvara tzv. dopaminski sustav pozitivne nagrade, a on pak vuče svaki novi poticaj da učenje bude što kvalitetnije i bolje – ističe Jertec, dok se Krnjak nadovezuje kako se uopće ne bi trebalo postavljati pitanja koliko je čitanje i boravak djece vani dobar za njihov razvoj.
Čitanje i boravak djece vani su stvari koje su se do nedugo uzimale zdravo za gotovo, možda zato jer nije bilo neka alternative, a danas se to postavlja kao neka važna tema o kojoj treba razgovarati. Igru je potrebno što više stimulirati, upravo zbog razvoja motorike, ali i njenih finih aspekata. Stoga je potrebno djecu što manje stavljati pod utjecaj elektroničkih medija, a što više s djetetom kvalitetno provoditi vrijeme, pričati s njim, govoriti, boraviti u prirodi, izmišljati im niz različitih zanimljivih aktivnosti koja će ih odvući od boravka u kući, pred televizorom, računalom.
-Kada se govori o učinkovitom učenju, važno je što ranije prepoznati najbolji okvir u kojem će osoba najbolje moći procesirati određenu informaciju. Svatko od nas ima svoj osobni stil učenja – vizualni, auditivni i kinestetički, objašnjava Jertec.
– Ako imate osobu gdje vidite da je kvalitetnija u procesiranju informacije i njene obrade na način da nešto vidi, gleda, označava bojama, onda su to osobe koje će unositi informacije na taj način – vizualno. S druge strane ako imate osobu koja je kvalitetna kao slušač, koja može kvalitetno prepoznati zvukove, reagirati, memorirati takve inpute koji su došli putem slušnih podražaja, onda je to osoba koju treba učiti na način da čita naglas, ponavlja naglas. Jako je dobro kad roditelji s takvom djecom razgovaraju putem određene debate, potenciraju njihove slušne kontrole koje su kod njih više izražene i na taj način onda djeca mogu kvalitetnije obraditi informaciju. Imamo isto tako i djecu koja u procesu učenja moraju stalno biti u pokretu, nešto dodirivati, imati olovku u ruci. To je njihov proces kojim oni isto tako obrađuju informacije. Nama se možda čini da su u nekom nemiru, ali to je njihova potreba da putem takvih pokretnih elemenata, putem dodira aktiviraju obradu informacije, lakše ju procesuiraju i pamte – kaže Jertec.
Na učenje mogu utjecati unutarnji i vanjski čimbenici. Unutarnji čimbenici s kojima se u svojoj logopedskoj praksi Nenad Jertec susreće su najčešće poremećaji iz spektra ADHD-a te poremećaji pažnje i koncentracije kao jednog od dijela i simptoma tog cjelokupnog sindroma ADHD-a.
– Pažnja i koncentracija su vrlo važni kada je u pitanju proces učenja i pamćenja. Ako je dijete kvalitetne pažnje i koncentracije, onda će ono biti sposobno usmjeriti svoju mentalnu aktivnost na obradu nečega o čemu se govori, u nešto što se gleda, čuje, radi. Na taj način kad dijete ima usmjerenost i mogućnost da zadrži tu svoju mentalnu energiju na određenoj aktivnosti, puno kvalitetnije i lakše će ta informacija biti dalje proslijeđena i na taj način će i proces upamćivanja biti kvalitetniji.
Učenje nije bitno samo u dječjoj i adolescenskoj dobi, proces cjeloživotnog obrazovanja važan je u svim razdobljima života.
– Učenje je proces koji je neminovan kako kod male djece, tako i kod odraslih osoba, i to u onoj srednjoj, ali i kasnijoj dobi. I u odrasloj dobi važno je održavati kako taj tjelesni, tako i kognitivni aktivitet jer upravo nam te poveznice pomažu da ostanemo kognitivno zdravi i u dobroj tjelesnoj formi. Stoga je potrebno uvijek misliti i na tijelo i na mozak jer su oni međusobno povezani, jedan na drugog značajno utječu i jedan bez drugog ne mogu. Baviti se učenjem i tjelesnom aktivnošću recept je za zdravi život i zdrav mozak – zaključuje Jertec.
www.vzaktualno.hr
