V. M. nakon ubojstva fantomski nestaje iz Varaždina, gdje je živio, i odlazi u Grčku. Na tamošnjim je otocima proveo punih 10 godina, a uhićen je krajem 2001. u hrvatskom veleposlanstvu u Skoplju, kamo je došao po hrvatsku putovnicu. Temeljem međunarodne Interpolove tjeralice makedonsko pravosuđe ubrzo ga je izručilo Hrvatskoj. Budući da je već 1991. na varaždinskom sudu u odsutnosti bio osuđen na 20 godina zatvora, suđenje mu se na njegov zahtjev 2002. godine ponovilo, i ta mu je nepravomoćna kazna potom pravomoćno potvrđena.

– Vjerujte mi, ja Stolnika nisam ubio. Nevin sam osuÄ‘en. Sve mi je smjestio taj poremećeni R. V., a Å¡to je on sa Stolnikom imao one kobne noći ja ne znam. ÄŒuo sam na suÄ‘enju da me se tereti da sam ga ubio udarcima kamenom u glavu. To je laž. Premda sam to tražio, sud mi nije dopustio da se tijekom suÄ‘enja suočim s R. V. On je krivnju prebacio na mene misleći da će se izvući iz zatvora. To je bolesna osoba, Å¡to su uostalom potvrdili i psihijatri. Ne znam kako se takvom čovjeku može vjerovati i osuditi me tek tako da sam ubio čovjeka.

                                        Ubijeni slikar Slavko Stolnik

– Kakvi dokazi!? Nikakvih materijalnih dokaza nema. To je sudu dokazao i moj branitelj, ali samo se vjeruje tom R. V.

– Ja uopće nisam nikamo bježao. Jednostavno, razočaran životom i ogorčen Å¡to sam se razveo, htio sam nekamo zauvijek otići. Vremenski se to slučajno poklopilo sa Stolnikovim ubojstvom. Otputovao sam najprije u Split, a po povratku sam u Zagrebu sreo jednu ženu iz Vojvodine i otiÅ¡ao s njom. Otputovali smo u Grčku, a ona se nakon nekoliko godina vratila natrag. Tamo sam naÅ¡ao posao u hotelu bogatog i slavnog grčkog nogometaÅ¡a. Radio sam Å¡est godina kao konobar na Kreti, a četiri sam godina proveo na joÅ¡ nekim grčkim otocima. Budući da govorim viÅ¡e stranih jezika, većih problema nisam imao.

– Nikakvih ja isprava nisam imao. Izmislio sam si ime Michael i rekao da sam Francuz. Grčka je predivna zemlja liberalne demokracije. Ako se ni o Å¡to ne ogrijeÅ¡ite, tamo vas nitko ne pita za dokumente ili tko ste i Å¡to ste.

– Ne. Nikome se nijednom nisam javljao. Jedino Å¡to sam od nekih Srba tamo čuo da kod nas bijesni rat. Novine nisam čitao, a politika me ne zanima. Ja sam internacionalni avanturist, čovjek koji voli dobar život, lijepe žene i kockanje. Tome sam se i tamo posvetio, a drugo me niÅ¡ta nije zanimalo.

Foto ilustracija

– Volim putovati svijetom, ali nigdje ne mogu ostati predugo. Kada bi me uhvatila nostalgija za krajem vraćao bih se svom Varaždinu. Tako sam i tada odlučio otići do naÅ¡eg veleposlanstva da si izvadim putovnicu i vratim se u Hrvatsku. Rekao sam im svoje pravo ime i prezime niÅ¡ta ne prikrivajući, a oni su pozvali policiju koja me uhitila uz obrazloženje da je za mnom raspisana tjeralica i da me se tereti za ubojstvo Slavka Stolnika. Mislio sam da je riječ o zabuni i da se netko želi sa mnom naÅ¡aliti. Ali, ne! Ubrzo sam izručen Hrvatskoj i tek sam  u naÅ¡em zatvoru saznao da sam u odsutnosti osuÄ‘en na 20 godina zatvora. Ostao sam Å¡okiran, pa molim vas lijepo, da sam ubio Stolnika, da li bih bio toliko naivan da se sam vratim u Hrvatsku?!

– Jesam jer mi je otamo bivÅ¡a supruga, no tijekom mojih dolazaka tamo nikada nisam sreo Stolnika. Ne znam ni gdje mu je kuća.

– Sretao sam ga u Parizu, gdje smo slučajno obojica živjeli 60-ih godina. Kao boksač otiÅ¡ao sam tamo željan sportske slave, a Stolnik mi je pričao da želi postići slikarsku slavu izlažući u Louvreu. A eto, ni jednom ni drugom nije se ostvario san. Pariz je predivan, ali nažalost sudbina je htjela da je baÅ¡ tamo i po mene i po Stolnika krenulo po zlu.

– Ne. Ali nismo se baÅ¡ previÅ¡e družili. Jednom smo se čak i potukli budući da je Stolnik vrijeÄ‘ao mog prijatelja i ugrizao ga za uho, a meni je strgao sat s ruke. No, ja tog čovjeka nikad poslije nisam vidio i nikada ga ne bih ubio zbog novca.

– Ne razmiÅ¡ljam o tome. Nadam se da će kod R. V. kad-tad proraditi savjest i da će reći istinu. Kada u zatvoru ne bi bilo nade, čovjek bi poludio.

                                       Vladko Mesek sa zatvorskim čuvarom

(Smijeh) – Da. Bježim nekamo k vragu cijeli život, ali nikada nisam bježao od kazne, već iz inata ili da nadmudrim stražare. Bježao sam bez cilja i zato sam opet ovdje. Davno je to bilo kada sam pobjegao baÅ¡ iz ovog zatvora u Varaždinu, pa iz mariborskog, GradiÅ¡ke, zatim iz zatvorske bolnice u Zagrebu, a najspektakularniji su bili bijegovi u Francuskoj i Lepoglavi. U Lepoglavi su rekli da je iz tog zatvora nemoguće pobjeći, a ja sam odlučio dokazati da je moguće. Danima nisam uzimao hranu kako bih smrÅ¡avio da se mogu lakÅ¡e provući kroz reÅ¡etke koje sam noćima pilio, a oni su mislili da Å¡trajkam glaÄ‘u. Pobjegao sam im i zakopao se u obližnjoj Å¡umi ispod hrpe kamena vapnenca. Predvečer sam odlučio izaći iz zaklona i otići na piće u Varaždin. NaiÅ¡la su dva naoružana zatvorska stražara i opazila me. “Ruke u vis! i prema kapiji” – rekli su. Podignuo sam ruke i krenuo, a onda se iznenada kroz Å¡ikaru dao u bijeg. Zapucali su za mnom i pogodili me s dva metka. Opet zatvorska bolnica, pa za kaznu samica u Lepoglavi.

– Francuzima sam pobjegao od smrtne i doživotne kazne zatvora. Tamo su me osudili pod optužbom da sam ubio 75-godiÅ¡nju staricu Louis Vedell, vlasnicu hotela. Ja sam s kompanjonima doÅ¡ao da je opljačkamo, ali je nisam ubio ja, već nehotice D. Ć., konobar iz Smedereva. No, on je, kao i sada ovdje u Hrvatskoj R. V., sve prebacio na mene. I to je bila obična glupost. Plijen nikakav. NeÅ¡to bezvrijedne bižuterije koju smo onda bacili u pariÅ¡ku kanalizaciju. Pri prebacivanju iz jednog zatvora u drugi otključao sam lisice i iskočio iz vlaka koji je jurio oko 140 kilometara na sat. Francuski žandari koji su me pratili ostali su zaprepaÅ¡teni, a ja sam se uspio ilegalno iz Francuske prebaciti u Hrvatsku. Od tog skoka iz jurećeg vlaka sada me boli kralježnica.

–  Znate, netko je od nas manje, a netko viÅ¡e lukav. Ja sam pri svakom bijegu koristio tuÄ‘u greÅ¡ku.

– Bit ću iskren. Nema tog zatvorenika koji u zatvoru ne kuje plan o bijegu, ma kako malu kaznu izdržavao. Meni se ovdje u zatvoru u Varaždinu za sada nije ukazala prilika. A da se ukaže, naravno da bih je iskoristio. Inače, o zatvorskim stražarima i Upravi zatvora mogu izreći sve pohvale. Vrlo su korektni i profesionalni, no to se ne može reći i za neke zatvorenike. Taj novokomponirani kriminalni milje sav se ispreturao i izobličio. Mislim da smo mi kriminalci staroga kova veći džentlemeni. Mi smo jedan drugome u zatvoru pomagali, uvažavajući se i poÅ¡tujući meÄ‘usobno. Ne sviÄ‘a mi se ponaÅ¡anje ovih narkomana. Nekidan sam na krugu u Å¡etnji sreo Marcela Budimira, onog Å¡to je ubio policajca nakon pljačke banke u MeÄ‘imurju. Uopće mi ne izgleda opasno kako su ga opisivali. Sasvim miran tip. Razgovarao sam s njim i eto, kaže, dogodilo se. Žao mu je.

– Dva puta sam rastavljen, imam dva sina, sestru, brata…

– Sin i jedna moja djevojka. A zamislite, u jednom sam trenutku u Varaždinu za mlaÄ‘ih dana hodao gotovo istovremeno sa 20 žena. Eeee, tko zna gdje su sad one, najvjerojatnije su se poudavale. Ni jedna me nikada nije posjetila.

– Premda sam puno toga lijepog proživio, život mi je promaÅ¡en. Bio sam naivan i svima vjerovao, a kada sam se opametio, već je bilo kasno. Bilo je Å¡ansi i za mene, ali sam ih sve prokockao.

– Ne. Nastojat ću dokazati svoju nevinost. Ako kod R. V. ne proradi savjest i ne kaže istinu, žalit ću se Sudu za ljudska prava u Strasbourgu. A budu li me slučajno u zatvoru u Lepoglavi, kamo će me uskoro preseliti iz varaždinskog zatvora, opet maltretirali, opet ću im bježati.

– Pa i ne. Jer, koliko sam god bježao, opet sam iza reÅ¡etaka.

– Ne. Å to bih žalio. Proživio sam 10 nezaboravnih godina na grčkim otocima. Žalio bih da nisam uspio pobjeći Francuzima jer bih u njihovu zatvoru ostao čitav život. To me tjeÅ¡i.

Tako priča čovjek koji je zanat kriminalca ispekao u „vrućem“ pariÅ¡kom podzemlju, bivÅ¡i boksač koji je od 36 mečeva 35 dobio nokautom. Kad smo se opraÅ¡tali, V. M. me je zamolio da pozdravim njegove prijatelje u Varaždinu te im poručio da uživaju u životu dok mogu.