Dinko Å akić, Äasnik NDH i jedno vrijeme upravitelj zloglasnog ustaÅ¡kog koncetracijskog logora Jasenovac, koji je 1999., nakon izruÄenja iz Argentine, osuÄ‘en kao ratni zloÄinac na 20 godina zatvora, kaznu je izdržavao u najvećem i najstrožem hrvatskom zatvoru – u Lepoglavi.
Napominjem, da je u međuvremenu u zatvoru umro! Iz zatvora je za života poslao zahtjev Ustavnom sudu RH u kojem traži poništenje presude i obnovu sudskog procesa. Suđenje Šakiću u Hrvatskoj pobudilo je veliko zanimanje ne samo hrvatske, nego i svjetske javnosti.
Å akića se teretilo da je odgovoran za ubojstva i pokolje, sustavni teror, ubijanje talaca, uhićenje graÄ‘anskih lica, interniranje graÄ‘ana pod nehumanim uvjetima i pljaÄku u razdoblju od 1942. do 1945. godine; da je od 1944. u svojstvu upravitelja logora u Jasenovcu vodio istrage i izdavao naloge za strijeljanje zatoÄenika; da je streljao skupinu od 64 žene iz Splita te skupinu žena s Odjela ekonomije i 17 muÅ¡karaca poÄetkom 1944. godine.
Želio sam s Äovjekom, osuÄ‘enim za najveća zvjerstva, razgovarati da vidim je li za boravka u zatvoru promijenio pogled na razdoblje NDH i zlodjela koja je poÄinio. Doći do Dinka Å akića u zatvoru i privoljeti ga na razgovor nije bilo jednostavno. Dozvole Ministarstva pravosuÄ‘a i zatvorskih vlasti nisu dovoljne ako osuÄ‘ena osoba ne pristane na razgovor. Nakon nekoliko odbijanja zbog, kako mi je znao poruÄiti, loÅ¡eg zdravstvenog stanja, Å akić je na joÅ¡ jednu moju zamolbu pozitivno odgovorio i pristao na razgovor, koji sam s njim vodio u lepoglavskom zatvoru. Dozvolio je da mu objavim i puno ime i prezime, kao i fotografiju.
TadaÅ¡njom odlukom Ministarstva pravosuÄ‘a i KZ-a Lepoglava, Å akiću je odobren razgovor sa mnom bez nadzora, pa sam s njim razgovarao sam gotovo Äetiri sata. Prije poÄetka razgovora pravosudnom policajcu potpisao je izjavu da pristaje na razgovor, Å¡to je dio zatvorskog kućnog reda. Odjeven u jeans, sjeo je pokraj mene, namjestio sluÅ¡ni aparatić u desnom uhu, stavio naoÄale, a meni uruÄio knjigu s posvetom „S Poglavnikom u Alpama“, koju je napisao i objavio u zatvoru.
U kojem ste zatvorskom odjelu smješteni?
– U osmici, to je inaÄe zdravstveni stacionar. Bio mi je dijagnosticiran zloćudni karcinom na prostati. Operiran sam i sada se dobro osjećam. ProÅ¡lo je već oko deset godina otkako sam u zatvoru, pa sam se navikao.
S vremenom je Dinko Å akić premjeÅ¡ten na poluotvoreni dio lepoglavske kaznionice, onaj na BitoÅ¡evju. Tamo mu se uskoro pridružio Hrvoje PetraÄ, joÅ¡ jedan poznati hrvatski zatvorenik. Å akić i PetraÄ dijelili su sobu na BitoÅ¡evju, ali se baÅ¡ i nisu slagali. Naime, PetraÄu je bilo vruće pa je stalno otvarao prozor, Å¡to je starog i bolesnog Å akića smetalo. ViÅ¡e se puta Å akić zbog toga žalio zatvorskim vlastima, a onda mu se zdravlje joÅ¡ viÅ¡e naruÅ¡ilo pa je premjeÅ¡ten u zatvorsku bolnicu, u Sveto Å imunsku, u Zagrebu, gdje se i sada nalazi. (2008. god./ op. p.)
Imate li primjedbi na tretman?
– Ne, odnos zatvorskih vlasti prema meni vrlo je korektan. Dodijelili su mi elektronski pisaÄi stroj, pa piÅ¡em knjigu u kojoj ću se osvrnuti na montirani sudski proces koji je protiv mene voÄ‘en u Hrvatskoj.
D. ŠAKIĆ, sa suprugom NADOM (rođ. Luburić)
Kažete montirani sudski proces. Zar niste u zatvoru zbog zloÄina poÄinjenih u II. svjetskom ratu?
– Tijekom II. svjetskog rata dobrovoljno sam stupio u postrojbe ustaÅ¡kog pokreta, a prije rata bio sam u emigraciji. Ja i moja obitelj smo progonjeni u ondaÅ¡njoj Jugoslaviji. Kao 13-godiÅ¡nji djeÄak bio sam iskljuÄen iz svih Å¡kola na podruÄju Kraljevine Jugoslavije. Stoga sam već u emigraciji u NjemaÄkoj pristupio ustaÅ¡koj legiji. U NjemaÄkoj sam zavrÅ¡io vojni teÄaj, vratio se u Hrvatsku i preko dr. Branka Jelića otiÅ¡ao u borbenu ustaÅ¡ku postrojbu. UstaÅ¡ku prisegu položio sam 20. travnja 1938.
U kojem ste razdoblju bili u logoru Jasenovac?
– U Jasenovac sam prvi put na dužnost doÅ¡ao 18. veljaÄe 1942. i ostao do 1. listopada 1944. Prvo sam bio u I. ustaÅ¡kom obrambenom zdrugu, a potom u administrativnom uredu.
Jeste li u Jasenovcu vodili evidenciju o zatoÄenicima?
– Da. Kroz Jasenovac je u moje vrijeme proÅ¡lo toÄno 18.600 zatoÄenika, a velika većina ih je bila upućena na rad u NjemaÄku. Jasenovac nije bio tvornica smrti , kako su ga nazivali, nego radni logor.
Želite li reći da niste ubijali zatoÄenike?
– Ne , dok sam ja bio tamo. Ne znam Å¡to je bilo prije i poslije.
A što se u Jasenovcu događalo dok ste vi bili upravitelj?
– Radila je ciglana, a proizvodili smo i lance. Židovi su imali Äak svoju internu upravu unutar logora. RasporeÄ‘ivali su posao, hranu i ostalo.
Koliko ste vremena proveli na dužnosti upravitelja logora Jasenovac?
– ToÄno 92 dana, i to od 2. srpnja 1944. do kraja rujna iste godine. Nakon toga sam premjeÅ¡ten u Zagreb u glavni ured obavjeÅ¡tajnog centra ustaÅ¡ke obrane. Obavljao sam dužnost poboÄnika generala Maksa Luburića za posebne poslove, a poslije i oženio njegovu sestru Nadu, moju sadaÅ¡nju suprugu, koja je smjeÅ¡tena u jednom zagrebaÄkom staraÄkom domu. Iz zatvora Äesto telefonom kontaktiram s njom. I nju su htjeli osuditi, ali nisu imali dokaza.
No, optuženi ste za smaknuća „viÅ¡e tisuća nepoznatih žrtava“?
– To je bio sistem tih zemaljskih komisija. Kad nisu imali ni jedan konkretni dokaz, optuživali su za nepoznate žrtve.
Ali vi ste optuženi i za poznate žrtve.
– U logoru Jasenovac bio sam prisutan samo prilikom strijeljanja dr. Mile BoÅ¡kovića. Niti sam ga ja strijeljao, niti sam mu sudio. Osudio ga je prijeki pokretni vojni sud I. ustaÅ¡kog obrambenog zdruga.
Tvrdite da nikada nikoga niste ubili?
– Nikada nikoga nisam ubio.
Optuženi ste da ste potpisivali naredbe za smaknuće zatoÄenika.
– To su laži i izmiÅ¡ljotine.
Ne možete poricati da je u Jasenovcu bilo masovnih pokolja.
– Dok sam ja bio tamo upravitelj, nije ih bilo! Å to se radilo dok mene tamo nije bilo, ne znam. U svakom sluÄaju, prenapuhane su brojke o ubijenima.
Je li istina da ste se prije izruÄenja Hrvatskoj u Argentini sastali s pokojnim predsjednikom dr. Franjom TuÄ‘manom i da vas je tom prilikom ispitivao o broju jasenovaÄkih žrtava?
– Da, bilo je to 1. prosinca 1994. u Buenos Airesu. I dr. TuÄ‘manu sam rekao da se s brojkama pretjeruje, a on mi je tada kazao: “VaÅ¡a je rodoljubna dužnost da o Jasenovcu napiÅ¡ete istinu”!
S kojim ste se joÅ¡ hrvatskim politiÄarima sastajali i razgovarali tijekom njihovih posjeta Argentini?
– S pokojnim Gojkom Å uÅ¡kom, zatim s tadaÅ¡njim predsjednikom Hrvatsko državnog sabora dr. Žarkom Domljanom, s ministrom vanjskih poslova dr. Matom Granićem, Miroslavom Å eparovićem i ostalima.
Jeste li tijekom Domovinskog rata bili ukljuÄeni u nabavu oružja za Hrvatsku?
– Jesam , to mi je bila dužnost. No, o detaljima je joÅ¡ prerano govoriti. IzvrÅ¡io sam svoju rodoljubnu dužnost prema domovini i imam svu potrebnu urednu dokumentaciju kojom to mogu potvrditi.
Koliko vam je sada godina?
– 87.
Ako se sada osvrnete unatrag, tko je bio vaš neprijatelj?
– Moj neprijatelj je bio svaki onaj koji je bio neprijatelj Nezavisne Države Hrvatske, pa bio on Hrvat, musliman ili pravoslavac. Taman da je rimski papa bio protiv hrvatske države, i on bi bio moj neprijatelj.
Uvjereni ste da ste bili na pravoj strani?
– Da!
No svijet je zbog poÄinjenih zvjerstava osudio ustaÅ¡tvo, isto kao i nacizam i faÅ¡izam.
– Mi nismo bili za nacizam i faÅ¡izam. Stjecajem okolnosti bili smo saveznik NjemaÄke u borbi protiv zajedniÄkog neprijatelja – komunizma.
Zbog Äega ste onda provodili rasne zakone?
– Beograd nam je tu puno toga pripisao, a Jasenovac mu je bio najjaÄi top iz kojeg je pucao protiv Hrvatske. Osobno nikad nisam mrzio Židove. U vojsci NDH bila su 24 generala Židova, a gospodin Ivan Hajnich, Židov iz Karlovca, platio mi je kao prijatelju kartu za Argentinu. Kakav sam onda ja to ratni zloÄinac?!
Jeste li se ikad pokajali?
– Ne osjećam se krivim, savjest mi je mirna. Nemam se zbog Äega kajati. Ne odriÄem se ustaÅ¡ke proÅ¡losti i ponosan sam Å¡to me zapala dužnost da sudjelujem u obnovi NDH i njezinoj obrani u redovima ustaÅ¡kog pokreta. Svoja uvjerenja nikada ne mijenjam.
Kako je nakon toliko godina doÅ¡lo do vaÅ¡eg izruÄenja Hrvatskoj?
– Pod velikim meÄ‘unarodnim politiÄkim pritiscima i ekonomskim ucjenama, Republika Hrvatska bila je prisiljena zatražiti moje izruÄenje i osuditi me. Bez navedenih ucjena Hrvatska ne bi nikada pokrenula kazneni postupak protiv mene, premda sam viÅ¡e puta i pismeno to sam tražio jer sam želio da se utvrdi istina. Službeni posjet pokojnog predsjednika TuÄ‘mana Izraelu bio je uvjetovan mojom osudom. Moj proces je bio politiÄke naravi, a ne pravni kako bi se utvrdila istina. Državni odvjetnik je tri puta mijenjao optužnicu, odnosno davao nove dokaze koji nisu bili navedeni u zahtjevu za izruÄenje i tako prekrÅ¡io meÄ‘unarodnu obvezu prema zemlji izruÄiteljici – Argentini. Argentinske vlasti uložile su prosvjednu notu, a ja i moj branitelj podnijeli smo Ustavnom sudu RH zahtjev za poniÅ¡tenje presude i obnovu postupka. JoÅ¡ Äekamo odgovor.
Å to su vam visokopozicionirani hrvatski politiÄari tijekom posjeta Argentini obećavali?
– Jednom je u Buenos Airesu bio i viÅ¡i državni odvjetnik Marijan Hranjski. Uglavnom su mi obećavali da će razmotriti moj sluÄaj, ali se nitko nakon izruÄenja nije zanimao za mene, a kamoli me posjetio u zatvoru.
Kako komentirate suradnju Republike Hrvatske s Haaškim sudom?
– Sramotno je da hrvatska država suraÄ‘uje sa tim sudom. U Haagu se sudi nedužnim hrvatskim rodoljubima, kao Å¡to je general Ante Gotovina. Sramota!
Kako komentirate sadašnje stanje u Hrvatskoj?
– Katastrofalno!
A kakvi su , po vaÅ¡em miÅ¡ljenju, sadaÅ¡nji hrvatski politiÄari, primjerice naÅ¡ predsjednik i premijer?
– Nesposobni. Samo izvrÅ¡avaju ono Å¡to im nareÄ‘uje meÄ‘unarodna monetarna mafija.
Tko bi onda u Hrvatskoj trebao preuzeti vlast?
– Hrvatski rodoljubi koji će znati braniti hrvatske nacionalne interese.
S kim kontaktirate iz zatvora?
– Sa suprugom Nadom, djecom u Argentini, bratom u Hrvatskoj, paterom Lasićem i drugim prijateljima.
Da u Hrvatskoj doÄ‘e na vlast netko od politiÄara koje ste maloprije spominjali, biste li se nadali pomilovanju?
– Ne želim pomilovanje i budite uvjereni da ga ne bih prihvatio. Želim samo da mi se u Hrvatskoj omogući novo, nepristrano suÄ‘enje.
Lepoglava je bila ustaški logor, jeste li ovdje prvi put ili ste već bili?
– Prvi put sam nakratko za II. svjetskog rata ovamo doÅ¡ao po dužnosti. Sada sam ovdje drugi put, najvjerojatnije zbog te dužnosti. TjeÅ¡im se Å¡to je odmah do moje i ćelija blagopokojnog kardinala Alojzija Stepinca, koji je takoÄ‘er ovdje robijao. JoÅ¡ nisam uspio naći ćeliju pokojnog predsjednika TuÄ‘mana, a ona Titova me ne zanima.
Dolazi li vam itko?
– Dolazi mi brat, a posjetili su me i prijatelji iz Hrvatske, Argentine, Australije, Amerike, Kanade … Posjeti su mi dopuÅ¡teni. Pravosudni policajci su korektni prema meni, hrana je dobra, kao i lijeÄniÄka njega. Imamo i telefonsku govornicu iz koje možemo nazvati svoje.
Navodno ovdje u zatvoru svake godine obilježavate 10. travnja, dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske?
– Da, i to molitvom za sve hrvatske rodoljube koji su dali život za domovinu.
U poodmaklim ste godinama, a pred vama je dugogodišnja zatvorska kazna. Nadate li se da ćete živi izaći iz Lepoglave?
– O tome uopće ne razmiÅ¡ljam i to mi nije toliko važno koliko želja da doÄ‘e do ponovnog suÄ‘enja, jer bih želio dokazati svoju nevinost.
Recite mi ipak na kraju imate li, kao osoba koja je bila na Äelu koncentracijskog logora, mirnu savjest?
– Sasvim mirnu. Pružao sam spas i pomoć kome sam mogao.
P.S. Dinko Šakić, u međuvremenu je preminuo u zatvoru, a ovaj smo razgovor vodili kada je već znao da boluje od karcinoma.
www.vzaktualno.hr/Mladen Genc
