Ne zna se tko je osnovao grad Trakošćan, ali zna se, da je njegovo ime spominjano
već 1334. godine u zborniku arhidjakona goriÄkog Ivana. Povijest najljepÅ¡eg i najuÅ¡Äuvanijeg starog hrvatskog grada – dvorca Trakošćan vrlo je bogata, burna i nadasve – stara.
Tko je i kada izgradio grad Trakošćan nije toÄno poznato, ali posve je sigurno, da se danaÅ¡nji Trakošćan bitno razlikuje od nekadaÅ¡njega, iako je podignut na temeljima, koji su postavljeni možda daleko prije 700-800 godina. Trakošćan je prvi puta spomenut u zborniku arhidjakona goriÄkog Ivana tek 1334. godine! Tada je, naime, bio sastavljen popis zagrebaÄke biskupije. Arhidjakon Ivan u njemu crkvu Blažene Djevice Marije u Bednji naziva – „ ecclesia de Tracustian“.
Vrlo je zanimljiv do danas manje poznat napis o Trakošćanu iz pera povjesniÄara Laszovskog, koji je , izmeÄ‘u ostalog, zapisao i slijedeće: „ Kada bi nam slobodno bilo nagaÄ‘ati mogli bi reći, da je Trakošćan zasnovan za vrijeme, kada je ÄeÅ¡ki kralj Otokar II. razmaknuo bio svoju vlast sve do Jadranskog mora (1260. – 1264.). To bi mogli misliti već po imenu, koje je njemaÄkoga porijekla, a znademo, da je mnogo njemaÄkih vitezova vojevalo pod Otokarovim stijegom. I ini neki gradovi imadu svoj zametak u onim godinama. Prvi puta Å¡to nalazimo spomenuto ime ovoga grada Tracustian jest godina 1334., a spominje ga arhidjakon goriÄki Ivan u svom zborniku oznaÄujući crkvu Blažene Djevice Marije u Bednji kao crkvu trakošćansku. Bez sumnje, da je već tada opstojao grad, te da je teÄajem 14. vijeka dijelio sudbinu sa ostalim zagorskim gradovima“.
InaÄe, o prvim danima Trakošćana poznato je slijedeće: Najraniji diplomatski spomenici o Trakošćanu potjeÄu iz 1400. godine, kada je kralj Sigismund darovao Trakošćan s nekim drugim zagorskim gradovima i sa cijelom zagorskom županijom svome tastu celjskom knezu Hermanu I. i njegovim potomcima. Poslije smrti posljednjeg celjskog kneza Ulricha, njihov se veliki posjed raspao.
Trakošćan je dobio Jan Vitovec, pa poslije Ivan Korvin, koji ga je 1503. poklonio Ivanu Gjulaju. Kada su izumrli Gjulaji 1566. kralj Maksimilian II. darovao je Trakošćan s Klenovnikom zagrebaÄkom biskupu i hrvatskom banu Gjuri DraÅ¡koviću i njegovom bratu GaÅ¡paru. Ovu je darovnicu 1584. potvrdio kralj Rudolf II. i tom je prilikom oko 50 mjesta i sela potpalo pod grad Trakošćan!
Od tog vremena dobivaju DraÅ¡kovići naziv – „ grofova trakošćanskih „. Bilo je to godine 1631. Samo kratko vrijeme, tj. polovicom 17. stoljeća, vlasnik Trakošćana bio je Nikola Zrinski, mlaÄ‘i zet GaÅ¡para II. DraÅ¡kovića. Trakošćan je poÄeo naglo propadati, dok ga nije u pedesetim godinama 19. stoljeća obnovio u gotiÄkom stilu podmarÅ¡al Gjuro DraÅ¡ković.
SadaÅ¡nji dvorac ima veoma malo sliÄnosti sa starim gradom, kako ga prikazuju slike iz 1675. i 1678. godine. Trakošćan je tada imao na jezeru i pilanu na turbinu !U blizini dvorca, na brežuljku, nalazi se kapelica, podignuta joÅ¡ u 18. stoljeću, u kojoj s nalazi prekrasan oltar.
Trakošćan je, kako je spomenuto, promijenio mnogo vlasnika, a njegova je dugogodiÅ¡nja povijest doista vrlo burna. Evo, Å¡to o tome svjedoÄe povjesniÄari, koji su zabilježili i ovo: „ Kada se je iza smrti Korvinove 1504., njegova udovica Beatrica Frankopanska udala za rasipnog markiza Jurja BrandenburÅ¡kog, sklopio je ovaj tudjinac godine 1514. ugovor sa vojvodom Lovrom IloÄkim, koji mu otstupi protiv svakog prava gotovo sve zagorske gradove, a meÄ‘u ovima i Trakošćan, svojinu Gjulajevu.
Ali kada je Kaptol zagrebaÄki uvaÄ‘ao IloÄkoga Vojvodu u posjed, dade Juraj BrandenburÅ¡ki po svom cesargradskom i kaÅ¡telanu GaÅ¡paru Stumbergu hudo potjerati i spraÅ¡iti tako, da ureÄ‘enje nije bilo provedeno“…
„… StekavÅ¡i porodica DraÅ¡ković Trakošćan, uze si naslov „trakošćanska“. Otkada su se DraÅ¡kovići, koji godine 1631. sa GaÅ¡parom postadoÅ¡e grofovima, na svom vrletnom Trakošćanu nastanili, ostade taj grad sve do danas u njihovoj vlasti. Samo za kratko razdoblje nisu DraÅ¡kovići gospodarili Trakošćanom. Oko godine 1645. uda GaÅ¡par II. svoju kćer Eusebiju za grofa Nikolu Zrinskog, bana i slavnog pjesnika. U ime miraza preda DraÅ¡ković Zrinskome gradove Trakošćan i Klenovnik u zalog za 60.000 forinti. Protiv tome dakako prigovaraÅ¡e u zagrebaÄkom kaptolu rodjaci GaÅ¡parovi, a napose Ivan DraÅ¡ković god. 1645.
Kada je 1651. g. umrla Eusebija bez djece, ostavivÅ¡i od svog miraza 4.000 mužu si Nikoli Zrinjskome, htjede GaÅ¡par DraÅ¡ković grad Trakošćan i Klenovnik uzeti natrag, a da Zrinjskome onih 4.000 forinti ne isplati – a to je mogao uÄiniti jer je od svoje matere Marjane Alaupovićeve baÅ¡tinio ogromni imetak. Zrinjski ne htjede predati ove gradove. DraÅ¡ković razjaren s toga, najmi posudjenim novcem ljude, s kojima zapoÄe rat protiv zeta i sestre Sare, udate za grofa Dioniza ZiÄija.
Najprije ode u Å tajersku pod grad Ljutenberg, koji je bio sestri Sari u ime neisplaćene djedovine i nasljedstva predao. Odmah zapoÄe opsjedati grad te ga jedne noći zapali i na taj naÄin potjera odanle svoju sestru. Odanle se vrati pod Klenovnik, koji su ljudi i vojnici Zrinjskoga hrabro branili , poubijavÅ¡i viÅ¡e DraÅ¡kovićevih ljudi. Ne postigavÅ¡i na ovaj naÄin niÅ¡ta, DraÅ¡ković krene prema dvorcu Zrinjskoga u Lipovnik, otjera odanle svu marvu, odveze žito, probi kuću i zasužnji ženu nadzornikovu sa joÅ¡ nekoliko drugih žena. Sada ponovno krenu pod Trakošćan. Ondje nije bilo dovoljno ljudi, da ga brane i DraÅ¡ković bez velike muke zauzme grad. ÄŒuvÅ¡i to ban Nikola Zrinjski, koji je u taj Äas bio bolestan u Optuju, naloži svojim ljudima u MeÄ‘imurju, da s topovima krenu pod Trakošćan i da ga zauzmu. Pod gradom Trakošćanom slegla se banska vojska. Po brdima su bili namjeÅ¡teni topovi, ali sve je to slabo naÅ¡kodilo dobro utvrÄ‘enom gradu naroÄito zbog toga, jer su bili predaleko. U pomoć su doÅ¡le i njemaÄke Äete. Sada se poÄelo juriÅ¡ati i kopati lagume pod Trakošćanom . To Å¡to je opsjednutima ponestalo hrane i vode, drva, hrane za konje i sliÄno, prisili grad na predaju. Tako je DraÅ¡ković potjeran iz Trakošćana, a osvoji ga ponovno Zrinjski sa svojim ljudima. Neko vrijeme iza toga sakupi DraÅ¡ković novac i isplati Zrinjskoga, koji mu odmah zatim izruÄi Trakošćan i Klenovnik. Otada su DraÅ¡kovći u neprestanoj vlasti Trakošćana“.
Dvorac je prelazio iz ruku u ruku Älanova grofovske obitelji DraÅ¡ković, a kako je grad bio godinama znatno oÅ¡tećen, zasigurno bi i posve propao, da ga nije restaurirao grof Juraj DraÅ¡ković, podmarÅ¡al i kraljevski savjetnik. On je Trakošćan popravio i pregradio u gotiÄki stil. Na to je tada potroÅ¡io preko 80.000 forinti.
Nakon 1945. godine dvorac je ponovno bio dosta zapuÅ¡ten, ali srećom tada u njega za upravitelja dolazi prof. Vilim LeskoÅ¡ek, koji se desetljećima brinuo i snalazio da trakošćanski dvorac Å¡to viÅ¡e saÄuva. Na sreću, u tome je uspio, pa su nove generacije naslijedile dvorac u relativno dobrom stanju.
SadaÅ¡nji ravnatelj dvorca Trakošćan dipl. inž. arhitekture Adam Pintarić, sa svojim je suradnicima, uspio u potpunosti urediti dvorac, galerijski prostor, te perivoj s jezerom. GodiÅ¡nje ga posjete brojni domaći i inozemni gosti, a prema najnovijim podacima – muzej trakošćanskog dvorca najposjećeniji je u Hrvatskoj !
Ljepota tog dvorca i krajolik koji ga okružuje s pravom nosi epitet – „biser“ Hrvatskoga zagorja.
Tekst i fotografije: Mladen Genc
www.vzaktualno.hr
