Najveći zahvat bio je izgradnja nove škole i suvremene sportske dvorane u središtu mjesta, jer se do tada nastava odvijala gotovo u nemogućim uvjetima: u dvije zasebne (odvojene) derutne školske zgrade.

MjeÅ¡tani Vrbna rado će vam se pohvaliti da je njihova Å¡kola kroz povijest iznjedrila viÅ¡e nadarenih Ä‘aka, Å¡to je prepoznato i Å¡ire, pa nimalo ne iznenaÄ‘uje činjenica da je upravo vrbljanska Å¡kola prva u Varaždinskoj županiji primila najviÅ¡e državno odličje za postignuća u obrazovanju, prije svega u tehničkoj kulturi, koju joj je dodijelio Sabor RH! 

Učenici te Å¡kole joÅ¡ su u vrijeme Jugoslavije, diljem tadaÅ¡nje države, osvajali nekoliko godina uzastopce zlatne medalje upravo iz tehničke kulture! Povijest Å¡kolstva u Vrbnu seže joÅ¡ u daleku 1868. godinu, kada je ovdje s radom počela Osnovna Å¡kola. Sredstva su osigurali mjeÅ¡tani i tadaÅ¡nja općina Bednja, uz pripomoć grofa Đure DraÅ¡kovića. Prvi učitelj do 1878. godine bio je S. Petak, a dugo godina kasnije službuje po jedan učitelj. Å kola je 1928. godine imala jednu učionicu i stan za učitelja, a te godine je dograÄ‘ena. Å kolu pohaÄ‘aju učenici iz Vrbna, Osonjaka, PaÅ¡nika, Vranojelja i Ježovca, a broj polaznika često se mijenjao. 

Å kolski patron bio je grof Ivan DraÅ¡ković kasnije vlasnik Trakošćana, a pored njega i predstavnici Crkve. Tijekom II. svjetskog rata radio je u Å¡koli po jedan učitelj, ali ih se od 1941. do 1945. izmijenilo 11, s time da neko vrijeme (1943. i 1944.) nije bilo obuke. Tijekom rata uniÅ¡ten je veći dio Å¡kolske arhive i knjižnica. 1959. godine Å¡kola je prerasla u osmogodiÅ¡nju, a iste godine uvedeno je u zgradu električno osvjetljenje. Te godine Å¡kolu su polazila 363 učenika, a s njima je radilo 8 prosvjetnih radnika. 

DanaÅ¡nja nova Å¡kolska zgrada, sa sportskom dvoranom, pravi je ukras srediÅ¡ta Vrbna. Odmah do Å¡kole sagraÄ‘en je i novi Župni ured, a vrbljanski župnik vlč. Stjepan Vorih, zaslužan je i za obnovu ovdaÅ¡nje Župne crkve. Obnovljena je i mrtvačnica, te okoliÅ¡ crkve i mjesno groblje. 

U okolne zaselke viÅ¡e ne vode neprohodni blatnjavi putovi, već asfaltne ceste. 

Vrbno je s jedne strane, preko Å aÅ¡e, povezano asfaltnom prometnicom sa općinskim srediÅ¡tem – Bednjom, a s druge strane, takoÄ‘er asfaltnom cestom, sa Macljom i dalje sa susjednom državom Slovenijom. No, stanovnicima okolnih naselja susjedna Slovenija nimalo nije ostala u lijepoj uspomeni. Naprotiv, zagorčila im je život, jer su mnogi tamo ostali bez posla! Bili su prisiljeni na povratak svojim bregima, pronaći neki drugi posao ili se prihvatiti poljoprivrede. 

U tom kraju u posljednje vrijeme niču nasadi novih vinograda, s kvalitetnim sortama grožđa, pa već ima i par seoskih kućanstava koja su se posvetila tzv. seoskom turizmu. Uz domaće specijalitete i vino, neki razmiÅ¡ljaju da u ponudu uvrste ono od čega su nekoć davno živjeli njihovi preci: to su zanimljivi uporabni predmeti kućne radinosti od drva, kao primjerice – Å¡kaf, puta, kuhača, bačve, badnji i dr. Izrada tih predmeta u Vrbnu i okolnim zaselcima ima viÅ¡e stoljetnu tradiciju, a ti proizvodi seljačkih ruku imaju i svojevrsnu umjetničku vrijednost. 

Prema predaji starijih ljudi iz Vranojelja i Ježovca, izradbu drvenih predmeta za kućanstva unijeli su u ovaj kraj drvosječe koji su u okolnim Å¡umama iskoriÅ¡tavali drvene otpatke izraÄ‘ujući različite predmete. Svi viÅ¡kovi proizvoda ove djelatnosti nekada su davno zavrÅ¡avali na sajmovima, a ljudi bi odlazili do Podravine i Slavonije, gdje su ih mijenjali uglavnom za žitarice koje su donosili natrag u selo radi prehrane svoje obitelji. Premda su se vremena promijenila, ali proizvodi kućne radinosti i danas su traženi na domaćem i stranom tržiÅ¡tu. Potražnja za njima posebno dolazi do izražaja u turističkoj sezoni, a žitelji Ježovca, Vranojelja, Vrbna …., pravi su majstori za izradu dopadljivih uporabnih predmeta u drvu, kao i vrsni drvo rezbari. Dokazali su to u novije vrijeme, na lokalitetu zvanom „Potkova“, gdje su uz samu cestu Å¡to se iz visokog brijega spuÅ¡ta u dolinu, do Maclja, izradili impozantni drveni oltar na otvorenom. 

S vremenom su ga i prekrili te ukrasili drvenim kipovima svetaca, koje su izrezbarili vlastitim rukama. Ponosni su župljani Vrbna na svoju „Potkovu“, a osobito ih veseli kada se tu služi misa. Najsvečanije je svakako svakoga ljeta kada pred odlazak i nakon povratka s hodočašća u Mariju Bistricu, njihov župnik vlč. Stjepan Vorih na „Potkovi“ služi svetu misu, a mjeÅ¡tani prirede pravo proÅ¡tenje na kojem se iz godine u godinu okuplja sve veći broj vjernika.  

A Å¡to se danaÅ¡njeg života u Vrbnu i okolnim zaselcima tiče, od većine mjeÅ¡tana uglavnom ćete čuti:“ Kak je bilo, dobro je! Nesmemo se preveč žaliti, kad se zmislimo da smo tako reći joÅ¡ do nedavno bili Bogu za plećima…Bez asfalta, cesta, putova, vode, a o novoj Å¡koli, sportskoj dvorani i ostalome, ni pomiÅ¡ljali nismo. Zahvalni smo svima. Bog im plati“!