Uskrs je najveći i najvažniji kršćanski blagdan, ali ujedno i vrijeme u kojem posebno dolaze do izražaja bogata tradicija i običaji ludbreškoga kraja. Iako su se način života i društvene okolnosti kroz desetljeća znatno promijenili, mnogi su se uskrsni običaji sačuvali sve do danas, premda ponekad u izmijenjenom obliku.

Pripreme za Uskrs započinju korizmom, četrdesetodnevnim razdobljem posta i duhovne priprave koje počinje na Čistu srijedu, odnosno Pepelnicu, dan nakon fašnika. Upravo zbog toga korizma se naziva i četrdesetnicom. Nekada su se u ludbreškom kraju post i nemrs strogo poštovali. Prehrana je bila jednostavna – jelo se zelje, grah s repom, žganci i druga bezmesna jela. Kako mesa ionako nije bilo u izobilju, razlika između korizmenih i svakodnevnih obroka bila je manja nego danas.

Korizma je bila vrijeme tišine, sabranosti i duhovnog promišljanja. Nisu se održavale svadbe ni veća slavlja, a ljudi su se više posvećivali molitvi i vjeri. Djeca su za velike blagdane, poput Uskrsa ili Božića, često dobivala novu odjeću u kojoj su se pojavljivala na misi, već i na Cvjetnicu. Toga dana vjernici su u crkvu nosili takozvane puškice – stručke izrađene od drijenka i vrbovih grančica, ponekad ukrašene proljetnim cvijećem. Nakon blagoslova, puškice su se stavljale u kuću, najčešće za gredu ili na prozor, kao zaštita doma od zla.

Korizma završava na Veliki četvrtak, kada se na misi Večere Gospodnje obilježava spomen na Posljednju večeru. Tada se u crkvama „zavežu“ zvona, čime započinje Vazmeno trodnevlje – Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota. U prošlosti su od toga dana prestajali i teži radovi, osobito oni na zemlji.

Veliki petak bio je dan strogog posta i tišine. Ljudi su sudjelovali u križnom putu, a jela su bila vrlo skromna: gambaloci, kompot od suhih krušaka i šljiva, pretepeni grah ili široki rezanci. U nekim se kućama iz poštovanja prema Isusovoj muci nije palio ni radio.

Na Veliku subotu ispred crkve blagoslivljala se uskrsna vatra i svijeća, a zatim se sa zapaljenom svijećom ulazilo u crkvu kao simbol unošenja svjetla. Nekada su ljudi kući nosili zapaljenu bukovu gubu kako bi njome zapalili ognjište. Istoga dana otkrivala su se raspela koja su tijekom korizme bila prekrivena, a navečer se slavila uskrsna misa.

Posebnu radost, osobito djeci, donosili su uskrsni krijesovi – vuzmenke. Nekada su ih palili uglavnom muškarci, dok danas oko vatre sudjeluju svi – djeca, žene i stariji.

U Velikom tjednu ukrašavale su se i pisanice. Nekada su se jaja bojila prirodnim bojama, najčešće kuhanjem u ljuskama luka uz pomoć biljaka čiji su se obrisi otiskivali na ljusci. Pisanice su se ukrašavale i voskom, a tradicionalne boje u ludbreškom kraju bile su crna, crvena i bijela. Danas se češće koriste kupovne boje, naljepnice i flomasteri.

Na uskrsno jutro pisanice i druga hrana nosile su se na blagoslov. U košarama su se, osim jaja, nalazili šunka, kruh, hren, sol, luk, a ponegdje i vino. Nakon blagoslova slijedio je uskrsni doručak uz blagovanje posvećene hrane. Ostaci hrane i ljuske od jaja često su se spaljivali ili bacali po vrtu i voćkama, kako bi se osiguralo blagostanje i dobar urod.

Uskrsni ručak bio je bogatiji nego inače, jer se kroz godinu živjelo skromno. Zato se govorilo da se „na vuzem človek najel za celi tjeden“.

Danas je način života drugačiji – hrane ima u izobilju, tempo je ubrzaniji, a mnogi se običaji prakticiraju rjeđe ili u izmijenjenom obliku. Ipak, uskrsna tradicija u ludbreškom kraju i dalje živi. Bez obzira na promjene, Uskrs ostaje vrijeme zajedništva, obitelji i slavljenja uskrsnuća.

vzaktualno.hr/ludbreskenovine.com.hr/Robert Kapeš, etnolog, Muzej grada Ludbrega