Udruga socijalnih radnika Varaždinske županije, u partnerstvu s Varaždinskom županijom i Gradom Varaždinom, od ožujka 2013. godine provodi projekt pod nazivom “Tribine utorkom – Socijalne teme i život zajednice”. Voditelj projekta je prof. dr. sc. Nino Žganec s Pravnog fakulteta u Zagrebu, Studija socijalnog rada, koji je ujedno Älan Udruge socijalnih radnika Varaždinske županije.
Idući utorak, 5. studenog 2013. s poÄetkom u 18 sati, u Velikoj dvorani Županijske palaÄe održat će se tribina “Skrb u zajednici – od institucije do deinstitucionalizacije”.
Kako bi se i u naÅ¡oj sredini potaknula raspravu o ovim pitanjima na tribini će struÄnjaci koji se bave ovom problematikom ukazati na probleme i prioritete s kojima se radeći na ovom podruÄju susreću, kao i na neke važne aspekte koji predstavljaju preduvjete uspjeÅ¡ne promjene modela skrbi u korist izvaninstitucionalnih te faktore koji u procesu dolaženja do modela skrbi u zajednici moraju biti uzeti u obzir.
Voditelj i moderator tribine bit će prof.dr.sc. Nino Žganec, a uvodniÄari, koji će iz svojeg ugla promatranja ovog fenomena iznijeti osnovne teze u trajanju od 15 minuta, Nino Žganec, Velimir Dugandžić, Ruža Zlatar i Mladenka Ravenski. Nakon uvodnih izlaganja otvorit će se rasprava.

U Republici Hrvatskoj joÅ¡ uvijek na planu skrbi za odreÄ‘ene skupine korisnika prevladava institucionalni model skrbi. Trenutno u RH djeluje preko 110 državnih i nedržavnih domova i drugih pravnih osoba koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi za djecu i mladež bez odgovarajuće roditeljske skrbi, djecu i mladež s poremećajima u ponaÅ¡anju, djecu s teÅ¡koćama u razvoju i odrasle osobe s invaliditetom, te psihiÄki bolesne odrasle osobe, u kojima je svim oblicima skrbi zbrinuto ukupno preko 12000 korisnika, od kojih je preko 8500 na stalnom ili tjednom smjeÅ¡taju.
Iako se u posljednjih viÅ¡e od desetak godina u struÄnoj, a sve viÅ¡e i u Å¡iroj javnosti sve viÅ¡e govori o potrebi promjene oblika skrbi u smislu napuÅ¡tanja institucionalnog modela ipak su stvarni pomaci na tom planu skromni.
Gledajući povijesno skrb za odreÄ‘ene, gore spomenute, skupine korisnika proÅ¡la je nekoliko razvojnih faza i to od tzv. medicinskog modela preko modela deficita pa sve do socijalnog modela. Prva polovica dvadesetog stoljeća bila je obilježena iskljuÄivo bioloÅ¡kim i medicinskim pristupom, a u srediÅ¡tu pozornosti bilo je dijagnosticiranje sluÄajeva, procjena i prevencija, dok je malo rijeÄi bilo o tretmanu. U to vrijeme, tretman se svodio na mjere koje su ukljuÄivale hormonalne terapije, razliÄite dijete ili vježbe prilagoÄ‘ene pojedinim oÅ¡tećenjima. Druga je polovica proÅ¡log stoljeća bila obilježena znaÄajnim promjenama, a prije svega deinstitucionalizacijom, normalizacijom i integracijom, a naposljetku inkluzijom. ZajedniÄka karakteristika navedenih procesa jest preuzimanje odgovornosti, od strane socijalne okoline, za ostvarenje kvalitete života osoba s teÅ¡koćama. To znaÄi da se poÄinje prihvaćati uloga druÅ¡tva u socijalnom integriranju, a danas se znanost sve viÅ¡e bavi mogućnostima rehabilitacije, edukacije i zapoÅ¡ljavanja u zajednici.






